Biciklom na "Glavicu"

Jedne nedjelje probudili smo se moja draga i ja shvativši da je vani natprosječno topao jesenji dan. Predložio sam da pozovemo njenu frendicu i krenemo na mali izlet biciklom. Nakon što se Vedrana dokoturala iz Dubrave u svom pežoiću, utrpavši bicikl poput slona u fićeka, avantura je mogla početi.

Krenuli smo iz Prečkog, kroz Špansko i Stenjevec, došli do križanja Bolonje i Škorpikove te početka Zelene magistrale. Tu je postavljeno prvo pitanje: – Koliko ima do gore? – Namjestio sam najneviniji izraz lica i rekao:- Kilomatar – dva.. Nije puno.-

Petsto metara dalje tek je započinjao uspon i tad je krenulo prvo puhanje i cviljenje.

-Isuse, kaj je naporno! – prokomentirala je moja draga sva oznojena već nakon kilometar pedaliranja. Ubrzo sam shvatio da pedalira u previsokoj brzini. – Dobro da je i dotle došla. – mislio sam u sebi. – Dra, a kolko još ima?- -Ma nema još puno, možda još 500 m – izrekao sam a mislio: -Aha, ziher… do novih zavoja.-

Polako su pogledi puni mržnje postajali intenzivniji pa sam ubrzao… Nakon dva km cendranje se počelo pretvarati u ozbiljno prigovaranje. Da ih motiviram, rekao sam da do cilja ima još samo 500 m. Povjerovale su… Ljudska naivnost nema granica!… Znao sam da ima još 500 m do lijepog pogleda, a onda još pun kufer do vrha, pa još i kroz šumu…

– Znam šta nam radiš – zaurlala je draga. – Pa ti sebi radiš trening a nas ubijaš!-

– Ma jok, nema još puno. Možda još samo 500 m .- složio sam najneviniji izraz face koji sam mogao. Nije prošlo puno vremena, a prigovaranje se nastavilo…Spasila me neočekivana pojava jednog frenda, koji je šišao travu oko kuće. Bio je to izgovor za stanku. Pozdravio sam ga namignuvši mu. (Čovjek je iskusan, imao je par žena u životu pa je odmah sve shvatio.)… Na pitanje mojih suputnica koliko još ima do vrha spremno je rekao: – Ma cure, ima još možda 500 m.- Začudo, povjerovale su i njemu. Shvatio sam da sa ženama treba samo biti uvjerljiv.

Nakon 500 m krenuli su zavoji asfaltnom cestom okruženom šumom i nagib se smanjio, ali prigovaranje se povećalo… Sad sam već postao neprijatelj, a krenule su i simultane litanije. – Ovo je preteško, namjerno to radiš, ti nas mučiš, ti si sadist.- nisu prestajale. Zato sam ubrzao i napravio mali razmak…Ipak me sustigla Vedrana: – Čuj, Marina je fakat ljuta na tebe. – Ubrzao sam… Ipak me stigla i Marina upozoravajući: – Čuj Vedrana je luda, pop…. je… Ima neke obaveze popodne. – Znao sam da moram biti uvjerljiviji: – Ma cure, niš’ vi ne brinite, ima još samo 500 m i stižemo.

Da su me mogle stići, oči bi mi iskopale. Zato sam ubrzao, u takvim prilikama pametno je držati razdaljinu..

Pojavili su se prvi šetači. Pitale su i njih koliko još ima. Uvjeravali su ih nekim čudom da nema još puno, možda 500 m…Pucao sam u sebi od smijeha i jedva jedvice se suzdržavao da ne prasnem u grohot. Ovo je bolje od ičega… A onda je došao vrh i konačno šuma. Čuo sam da postoji asfaltni put ali odabrao sam planinsku stazu, zabavnije je.. Uh, kakvo je to bilo blato. Nakon 500 m kroz šumu, moja najdraža doživjela je napad bjesnoće. Hvala planinarima koji su me spasili! Neka dobra žena opet joj je rekla da do Doma ima još samo 500 m.

Ubrzao sam najviše što sam mogao ostavivši djevojke na sigurnoj razdaljini. U međuvremenu su fulale put i sustizale me još bjesnije. Na licima im se očitavao nagovještaj živčanog sloma.

A onda se konačno pojavio planinarski dom Glavica obasjan suncem, na prekrasnom proplanku, i spasio mi život za dlaku.

Predivan dan, ugodan okoliš i savršen pogled na zapadni dio Zagreba s obronka Medvednice. A cure su kokodakale i dalje. Naručio sam brzo grah i štrukle da se okrijepe, ali tek kad su popile pivo, prestali su prigovori i počeli hvalospjevi.

– Joj, kak je ovdje lijepo!… Baš super što smo izdržale!…Joj kak je fina klopa!…Pa nismo znale kak je tu predivno. – – – Aha, živa istina, ali glavno da sam ja ostao živ. – mislio sam…Ipak, mora se priznati, moje dame su se na koncu ispričale i priznale da ne bi nikad uspjele stići na cilj – da im nisam lagao. Hm, još jedan dokaz da laž može poslužiti plemenitom cilju.

Kasno popodne krenuli smo natrag asfaltnom stazom kroz šumu, uživajući u spuštanju niz Zelenu magistralu. Vozili smo se bez trunke napora preko Jankomira i Španskog prema Prečkom, umorni ali sretni i zadovoljni. Ukupno samo 22 km, ali kakva!?… Dan je bio ispunjen uživanjem u predivnoj prirodi, ali bio je to i jedan od najboljih treninga koji je ostavio u nama osjećaj smirenosti i zadovoljstva. Svakome tko želi zdrav i zabavan trening, a usput druženje u prirodi, preporučujem vožnju biciklom do planinarskog doma Glavica.

Rux Plemeniti

Biciklom na “Glavicu”

Srodno

Srodno

Log in

Register